Mladi ljudi u razvojnoj fazi u kojoj se nalaze teže mnogim uspjesima, a školski uspjeh im predstavlja jedan od zadataka na putu za buduće profesionalno-životne izbore. Istovremeno samopercepcija je potencijalni razvojni izazov jer mnogo toga novog kod sebe treba prihvatiti, sagledati novim očima uključujući sopstvene mogućnosti, interesovanja, motivaciju.
Motivacija je sve ono što nas pokreće i usmjerava našu aktivnost. Motivisano ponašanje uključuje usmjerenost ka cilju, spremnost da se uloži napor da bi se taj cilj postigao i istrajavanje u naporu do postizanja cilja uprkos preprekama na koje se nailazi. Motivacija za školsko učenje određuje se kao tendencija učenika da se akademske aktivnosti dožive kao smislene i vrijedne i/ili kao sredstvo za dolaženje do akademskih dobiti (ocjene, diplome).
Motivacija učenika može biti spoljašnje ili unutrašnje regulisana. Primjer spoljašnje – eksterne motivacije je učenik koji uči da bi dobio dobru ocjenu i nagradu koju su mu roditelji obećali ukoliko dobije dobru ocjenu ili koji uči da bi izbjegao kaznu koja slijedi zbog loše ocjene. Vremenom očekivanja socijalnog okruženja učenik počinje da doživljava kao svoje i da smatra učenje važnim kako bi postigao dobar školski uspjeh koji će mu omogućiti upis određenih studija (npr. medicine). Nadalje shvata da kroz ljekarsku profesiju može pomagati drugima što je po njegovom mišljenju jedna od najviših ljudskih vrijednosti. Na taj način odabir zanimanja je pod direktnim uticajem spoljašnjih činilaca, zahtjeva roditelja, socijalnih normi i ideala i sl. U odabiru budućeg zanimanja od presudnog značaja trebala bi da bude unutrašnja motivacija.
Uloga predmetnih nastavnika ogleda se u podsticanju unutrašnje motivisanog učenja kroz koje bi učenik mogao da osvijesti autentične sposobnosti i interesovanja. Nastavnici treba da imaju u vidu da je unutrašnju motivaciju moguće podstaći zadovoljenjem tri bazične psihološke potrebe: za autonomijom, kompetentnošću i povezanošću s drugim ljudima.
Potreba za autonomijom ogleda se u nastojanju osobe da bude inicijator sopstvenih ponašanja, ima kontrolu u ishodima i načinima obavljanja aktivnosti i ima mogućnost slobodnog izbora između mogućih ponašanja i aktivnosti. Može se zadovoljiti sljedećim postupcima nastavnika:
- Podržavanje i podsticanje samostalnog učenja – učenici samostalno rješavaju probleme, imaju inicijativu, uče iz pozitvnog i/ili negativnog iskustva i samostalno rješavaju zadatke uz minimalno oslanjanje na direkcije samih nastavnika;
- Istraživački pristup nastavi- nakon koga treba da uslijedi samoizvještavanje učenika i nastavnika o neposredno doživljenom u toku interakcije i rada na zadatku;
- Individualizacija i diferencijacija nastave – nastavnici bi trebalo da prepoznaju potrebe učenika i kreiraju uslove i aktivnosti koje će biti u skladu sa učeničkim interesovanjima, afinitetima, preferencijama, vrijednostima. Postiže se i prepoznavanjem kognitivnih stilova učenika (npr. vizuelni, konceptualni, individualni, timski) i prilagođavanjem nastave kako bi učenik bio angažovan u skladu sa sposobnostima.
Potreba za kompetencijom se ogleda u doživljaju osobe da je efikasna u onome čime se bavi i da je sposobna da na kvalitetan način obavlja datu aktivnost. Postupci kojima nastavnici mogu podsticati doživljaj lične kompetencije su:
- Pozitivna povratna informacija o uspješnosti u aktivnosti – učenicima treba objasniti da je uspješnost rezultat dobrog ili lošeg rada i truda; kritika treba da je konstruktivna bez negativnih evaluacija same osobe;
- Postavljanje optimalnih izazova – ukoliko je aktivnost previše jednostavna za učenika ona će biti dosadna i nedovoljno izazovna, a ukoliko je zahtjev previsok velika je vjerovatnoća da će osujetiti doživljaj kompetentnosti kod učenika. Takođe je važno obezbijediti uslove i podsticati učenike na samostalno kreiranje izazova.
- ,,Učenjem učenja” – ovladavanje tehnikama učenja se osnažuju samopouzdanje i samoefikasnost;
- Pigmalion efekat – osvijestiti kod nastavnika mehanizam kroz koji se očekivanja reflektuju u ponašanju i reakcijama na druge ljude. Naime, empirijski je dokazano da ako se nastavniku prvobitno kaže da su određeni učenici (nasumično odabrani) ,,talentovani”, ta djeca će mnogo bolje napredovati u školi nego ostala, jer im nastavnici nude veći broj objašnjenja i predavanja, češće ih pitaju za odgovor, više im se posvete.
Potreba za povezanošću se ogleda kroz pripadnost i relacije sa drugima. Socioemocionalna klima u odjeljenju važna je za motivaciju u učenju i na njen kvalitet najviše utiču:
- Pružanje podrške autonomiji učenika, tako što se promoviše nezavisnost u mišljenju i donošenju odluka, mogućnost izbora korišćenjem diskusije i drugih tehnika podsticanja autonomije;
- Uspostavljanje vršnjačkih saradničkih odnosa u toku nastavnih aktivnosti, klime usmjerene na učenje sa razumijevanjem, ulaganje napora, podsticanje otvorenih pitanja.
Nastavni sadržaji – za povećanje motivacije kod učenika potrebno je uspostaviti veze između znanja i vještina predviđenih nastavnim programom i učenikovih razvojnih i socijalnih potreba i ciljeva (unutrašnja motivacija). Zanimljivi podaci, anegdote, upečatljivi primjeri u vezi sa temom približiće akademske sadržaje izvornim potrebama učenika, pomoći da te potrebe zadovolje baveći se akademskim sadržajima i time ih „uvući“ u temu uz istovremenu pojavu prijatnih emocija.
Nastavnik kao model – kako bi predstavljao adekvatan uzor učenicima, nastavnik mora biti spreman da stalno uči i razvija se, da bude otvoren za nove načine učenja, i da preispituje sopstveni rad i praksu. Osim toga u odnosu prema učeniku treba da ispoljava poštovanje ličnosti učenika u vaspitno-obrazovnom procesu, hvali i ohrabruju učenike, podstiče njihove ideje, pokazuje interesovanje za osjećanja učenika, te svoje oblike ponašanja usklađuje s individualnošću učenika i vaspitnom situacijom. Nastavnik koji podstiče unutrašnju motivaciju za učenje, jačajući kod učenika osjećaj autonomije, kompetencije i prihvaćenosti na osnovu postignuća ostavlja učenicima dovoljno prostora za spoznaju sopstvenih sposobnosti, vještina i samostalno donošenje odluke vezano za učenje, pa i odabir budućeg zanimanja. Približavanjem nastavnih sadržaja aktuelnim potrebama učenika čini ih zanimljivijim, prijemčivijim i potencijalno primamljivijim izborom u profesionalnom usmjerenju. Kritičkim odnosom prema vlastitoj praksi i spremnošću za razvoj i usavršavanje daje dobar primjer za koncept cjeloživotnog učenja koji je neodvojiv od bilo koje profesije.
Dijana Janković