Porodica i podrška koju ona pruža je veoma značajna za rаzvoj i mentalno zdrаvlje njenih člаnovа. Ta podrška je naročito važna u kriznim periodima, kada je potrebno zbiti redove i stvoriti sigurno utočište.
Korona je izmijenila način života ljudi u cijelom svijetu. Nametnuta su nova pravila svakodnevnog života i rada. Ta su se pravila mijenjala, pritisak je jačao i slabio, zavisno od situacije. Morali smo da se prilagođavamo brzo, za opštu dobrobit. Stalni oprez da ne zarazimo sebe i druge, strepnja za svoj i život najbližih, tuga zbog oboljelih i umrlih, u nekim slučajevima i osjećaj krivice zbog lične odgovornosti za događaj – osjećanja su koja obilježavaju ovaj period. Dodatno, u porodicama sa školarcima onlajn nastava je bila poseban izazov.
U kriznoj situaciji, kada su mobilisani svi postojeći porodični resursi u cilju njenog prevazilaženja, roditelji se pitaju kako postupati i treba li šta mijenjati u odnosu prema djeci, koja je optimalna mjera u ispoljavanju osjećanja i kako postavljati pravila, da bi svima bilo bolje?
Teorija opisuje, a praksa potvrđuje četiri vaspitna stila, zavisno od stepena izražavanja emocija i kvaliteta postavljenih granica (slabe ili rigidne). To su: autoritarni, popustljivi, indiferentni i autoritativni (demokratski) vaspitni stil. Koji od navedenih tipova roditelja ima najviše šansi da svoju porodicu izvede iz krize na najbolji način?
Autoritaran roditelj se vodi principom: Ja najbolje znam šta je dobro za moje dijete! Nameće čvrstu, vojničku disciplinu i cijeni poslušnost za visoke zahtjeve i čvrste granice, očekuju da djeca bez pogovora poštuju njihova čvrsta pravila. Dijete može biti poslušno i efikasno, ali ima manjak samopouzdanja i samostalnosti. U tinejdžerskom dobu, može se probuditi inat, neprijateljstvo, nizak prag tolerancije na frustraciju, ili povodljivost, pokornost, potčinjenost, smanjenu motivacija za postignuća, apatiju, povučenost… U doba epidemije koronavirusa, autoritaran roditeljski stil u kombinaciji s epidemiološkim pravilima i mjerama (koje intimno mnogi doživljavaju kao napad na svoju slobodu) može kod djeteta izazvati dodatan otpor i bunt i voditi ka kršenju mjera, rizikovanju.
Permisivan roditelj ima popustljiv stil vaspitanja, djeci daje previše slobode. Pruža toplinu, ljubav i podršku, ali ne postavlja nikakve zahtjeve, pravila, poštuju se samo želje djeteta. I to tako funkcioniše do trenutka kada dijete uđe u društvo (škola, grupa, institucije). Zahtjeve obaveznog poštovanja pravila u tim grupama dijete će, zbunjeno, doživjeti kao napad na sopstvenu ličnost, postaće nesigurno, sa niskim samopouzdanjem, može imati probleme u školi i sa prihvatanjem autoriteta. Kada živimo sa COVID-om-19 permisivan roditeljski stil će voditi obesmišljavanju epidemioloških pravila i mjera, te će umanjujući njihov smisao dijete biti bez dovoljno mehanizama samokontrole. Dozvoljavat će se djetetu da krši pravila.
Indiferentan roditelj obezbjeđuje materijalnu sigurnost djeteta, brine o osnovim djetetovim potrebama, ali bez bliskosti i dovoljne zainteresovanosti, ne postavlja jasne granice, zahtjeve i rijetko razgovara sa njim. Izgleda kao da je ono prepušteno sebi, nema nikakve kontrole. I indiferentan stil roditeljstva nosi rizik za život u doba korone – samo dijete će biti nezainteresovano i za sebe i za druge, a time umanjiti vještine brige o sebi, samozaštite, odgovornosti, empatije.
Autoritativan, demokratičan roditelj sa djetetom gradi odnos topline i razumijevanja, ali postavlja jasne granice i dosljedan je u njihovom sprovođenju. Očekuje da se poštuju dogovorena pravila i uvijek je spreman da sasluša i da razumije i da se dogovore. Roditelj ne pokušava da dijete oblikuje po sopstvenim željama, već mu pruža podršku da se razvija u skladu sa svojim potrebama. To je odnos u kojem se mnogo razgovara i objašnjava, jer je cilj roditelja da dijete usvoji socijalna pravila i osamostali se. Pravila se usvajaju dogovorom uz objašnjenje zašto su pravila važna i koji je njihov smisao. Nije teško zaključiti da je najpoželjniji autoritativni, odnosno demokratski vaspitni stil, jer stvara sigurnu sredinu u kojoj se dijete osjeća podstaknuto, uvaženo. U autoritativnom stilu roditeljstva o koroni se razgovara činjenično, uz puno ljubavi i pažnje, a dogovorena pravila i jasne granice stvaraju osjećaj sigurnosti za sebe i druge. On mnogo objašnjava djetetu zašto nešto čini i zašto nešto ne može/može, jer želi da dijete usvoji socijalna pravila i osamostali se.
Život sa koronom će potrajati još neko vrijeme, iako je izvjesno da nauka dobija bitku sa ovim virusom. Kako bi iz krize izašli jači i bez posljedica, roditelji u ovom prelaznom periodu treba da prate život svoje porodice. Znajte, krize su normalna pojava u životu pojedinca i porodice. Nije pitanje da li će do krize doći, nego kada će se desiti. Zato nije vrijeme za potpuno opuštanje, pa je poželjno da se porodični život normalizuje, uz pridržavanje mjera opreza.
Napravite porodičnu organizaciju tako da imate jasan plan, raspored i rutine. Održavanje rutine, odnosno uobičajenih ritmova, je jedno od osnovnih pravila da se djetetu pomogne da savlada krizne situacije ili emocionalno neprijatne promjene! Budite dosljedni. Mislite na njihovo fizičko, ali i mentalno zdravlje. Učite djecu važnim socijalnim vještinama! Razmjenjujte iskustva. Tako dobijate kontrolu nad situacijom i vrijeme za sebe: omiljenu seriju, film, knjigu…
Razgovarajte iskreno, bez uvijanja, konkretno, jasno, uočite njihova osjećanja, dajte im za pravo da se tako osjećaju. Slušajte ih pažljivo – bez upadica, prekidanja, “pametovanja”, kritikovanja. Pomognite da se suoče sa strahom, nemirom, ljutnjom, stresom, deprimiranošću, tako da uoče s kojim situacijama i mislima su povezana ova osjećanja. Potvrdite djetetu da je sve to u redu, kao i da je normalno biti tužan, razočaran, ljut, ogorčen. Ponudite neki konstruktivan način da osjećanja ispolji, preusmjeri. Ne ismijavajte, ne napadajte – ličnost! Možete biti kritični prema postupcima, ponašanju tinejdžera i kažite zašto, zbog kojih posljedica to govorite. Otvoreni razgovori o mogućim izazovima su uvijek poželjni.
Kad je riječ o školi, pitanje je koliko i na koji način da roditelj bude uključen u školske obaveze svoje djece. Savjetuje se da roditelj pomogne djetetu u planiranju prostora i vremena za učenje, odnosno strukturisanju dnevnog rasporeda obaveza, ali je poželjno ohrabrivati njihovu samostalnost. Ukoliko nešto ne može da razumije potrebno mu je objasniti, ili ga uputiti na nastavnika i školske drugove. Pokažite razumijevanje ukoliko dijete nije trenutno skoncentrisano ili mu učenje ide teško. Treba imati u vidu da djeca ne mogu dugo držati pažnju, pa predlažemo česte kratke pauze “da razbistre glavu“ (što nikako ne uključuje video igrice). Zajedno osmislite plan kako da rasporedi i završi obaveze. Itekako koristi kada tačno zna što se od njega očekuje. Pohvalite djetetov trud, istrajnost, svaki korak i ideju koji vode ka rješenju, naglasite njegov potencijal za učenje i napredovanje.
Ograničite vrijeme uz digitalne medije i dosljedno se držite tog pravila. Roditelj treba da ima uvid u onlajn sadržaje koje dijete prati, kako bi eventualno mogao da reaguje. Skrenite pažnju da se čuva od zloupotrebe na društvenim mrežama, pri korišćenju interneta. Možete zajedno da smislite upozoravajuće znake za zloupotrebu.
Druženje s vršnjacima je od izuzetnog značaja u procesu razvoja, pa je dobro objasniti djetetu da fizička distanca, kao aktuelno i privremeno pravilo, ne mora da znači potpunu zabranu igre i komunikacije sa drugarima. Ukoliko dijete pokazuje dugotrajne ili zabrinjavajuće promjene u ponašanju i učenju razgovarajte sa njim – ili se konsultujte sa stručnjacima.
Ako imate nedoumice u vezi s porodičnim funkcionisanjem, dinamikom, roditeljskim kompetencijama, relacijama koje dijete i vi ostvarujete, kako se ponaosob i međusobno ophodite, obratite se stručnoj osobi za savjet.
Biljana Mrkaić