Pandemija Covid 19 stvorila je veliku pometnju širom svijeta, unijela je manje ili veće promjene u živote mnogih od nas. Ova pometnja podstakla je ljude da posegnu za nekim novim ponašanjima, za koja možda nijesu ni znali da ih imaju u svom repertoaru ponašanja ili izgrade neka nova adaptivna ponašanja i vještine. Nažalost, evidentno je da je kod nezanemarljivog broja, u nemogućnosti da se prilagode novonastalim prilikama, pokrenula ili uvećala mnogo ozbiljnije izazove s mentalnim zdravljem.
Štaviše, stručnjaci koji se širom svijeta bave javnim zdravljem izražavaju svoju zabrinutost da će efekti udara pandemije na mentalno zdravlje trajati mnogo duže nego njen udar na fizičko zdravlje.
Neki od njih naročitu zabrinutost iskazuju prema najmlađima, promjenama i stepenu nesigurnosti kojima su bili izloženi, generalno, povećanom stepenu panike kod odraslih kojem su svjedočili, te njihovim kapacitetima da razumiju šta se događa i u krajnjoj liniji podršci koju su u toku ovih dešavanja dobili.
Ambijent koji svakako predstavlja jedan zaseban mikrosistem, na koji se reflektuju sve pojave i procesi vidljivi na širem, društvenom, pa i globalnom nivou, svakako je vaspitno-obrazovni sistem, tj. školska sredina. Obrazovni sistem u Crnoj Gori se brzo i bez odlaganja morao adaptirati na epidemiju COVID-a-19 budući da su se pojavili potpuno novi zahtjevi u organizaciji, koji se ne tiču samo izvođenja i realizacije nastave, već i komunikacije učenika i nastavnika, i škole i porodice.
Osjećanja bespomoćnosti, usamljenosti i straha od socijalne isključenosti, stigmatizacije ili separacije od bliskih osoba osjećanja su koja se uobičajeno javljaju kao propratna u epidemiološkim okolnostima, dok prolongirani stres, dosada, socijalna izolacija, kao i manjak kontakta sa vršnjacima mogu da vode do većeg broja problema u dijelu mentalnog zdravlja kod djece, kao što su anksioznost, pa čak i depresija.
Analitičko istraživanje koje je sprovedeno u okviru Programa „Osnažimo se za ono što život nosi“ koji Udruženje psihologa Crne Gore (UPCG) realizuje u saradnji s Kancelarijom UNICEF u Crnoj Gori, potvrđuje da su uočene značajne negativne posljedice epidemije koronavirusa na postojanje izazova u ponašanju i socio-emocionalnom funkcionisanju djece.
Jedno od najnovijih istraživanja koje je radila organizacija Save the Children pokazalo je da je barem jedno od četvoro djece u toku lokdauna usljed COVID-a-19 iskusilo simptome anksioznosti, sa povećanim rizikom od produženog psihološkog stresa, a da se više od 65% djece suočava sa dosadom i osjećajem izolovanosti.
Stoga, kada govorimo o djeci, možemo očekivati da će doći do regresije – vraćanja na prethodne faze u razvoju. Ili do iskazivanja drugačijeg ponašanja (povlačenje, nepoželjno ponašanje). Adolescent može burno reagovati i imati izlive bijesa, jer na taj način će rušiti granicu, kako bi se uspostavio na jedan drugačiji način.
U obrazovnom okruženju, ovo otvara prostor za kreiranje sistematske podrške kroz angažovanje psihologa, programe za nastavnike i razvojno primjerene aktivnosti za djecu.
Uvjereni smo da je period epidemije svima nama ugrozio neku značajnu vrijednost. Naročito kada je dijete u pitanju koje još uvijek razvoja i gradi svoju strukturu ličnosti, a time i doživljavanja, reagovanja, postupanja. Uopšteno, reakcije tj. ponašanja su rezultat strukture ličnosti (njegovih procesa, logike…) i same situacije. Spoljašnje situacije kojima su ljudi izloženi podstaći će reakciju u zavisnosti od toga koje će značenje i važnost osoba toj situaciji pridati tj. kako razumije prirodu situacije.
Naime, sva djeca se ponekad ponašaju neprihvatljivo. U situaciji koju nosi izolacija takva ponašanja mogu da budu i češća. Nepoželjno ponašanje je rezultat prethodno naučenih obrazaca, koje se dodatno pojačalo pod uticajem COVID-a-19 i mjera izolacije, „zatvorenosti“, „zaključanosti“, distance. Važno je znati da nepoželjnim ponašanjem dijete komunicira i saopštava nešto.
Uopšteno govoreći, školski psiholog bi trebalo da obrađuje psiho-socijalne teme u okviru radionica, individualno radi s onima koji su pretrpjeli gubitak, ili imaju snažnije izazove vidljive kroz ponašanje. Individualne i grupne aktivnosti za djecu nakon COVID-a-19 treba da budu orijentisane najviše prema vještinama, tako da se u budućnosti uspješnije suočavaju sa izazovima, na motivaciju za učenje i radne navike, da ovladaju anksioznošću, da stiču kontrolu nad snažnim i neprijatnim emocijama. Nastavnici mogu da u svojim odjeljenjima realizuju radionice, primjenjuju postupke koji intervenišu u dijelu održavanja motivacije i unapređenja radnih navika.
Nastavnici mogu podržati oporavak djece i mladih kroz otvorene razgovore o tome kako se osjećaju i koji su njihovi prijedlozi kako da svi zajedno iznesu već treću školsku godinu s koronom. U osmišljavanju i vođenju takvih razgovora nastavnici mogu potražiti oslonac, podršku i savjet stručnih saradnika poput školskih psihologa.
Može biti zanimljivo da se organizuju aktivnosti poput Djeca pričaju – otvarati dijalog s djecom o njihovim iskustvima s koronom. Što djeca misle i osjećaju je važno. Naime, govoriti o tome da se od djece puno toga očekivalo i očekuje, ali na način da ih pitamo kako oni vide, doživljavaju, reaguju na cijelu situaciju, ali i imaju li prijedloga kako se organizovati konstruktivno u odnosu na dosadašnje iskustvo.
Na individualnom planu poželjno je oslušnuti dijete i uočiti neku povezanost u događajima koji ga uznemire. Voditi računa koje su to situacije koje mogu biti okidač i povod za neka nepoželjna reagovanja – emocionalno, ponašanjem i potruditi se da se preveniraju. Zatim, treba razumjeti svrhu tog ponašanja – da li dijete skreće pažnju, da li izbjegava nešto (i što) da li pokušava da dobije neku aktivnost, predmet. Dakle, zašto se ovo nepoželjno ponašanje dešava, što ga izaziva (što mu prethodi, što mu je posljedica). S tim u vezi, analizirati okruženje i ponašanja drugih osoba koje su detetu bliske. Dogovorite s djetetom, pokazati mu, učiniti vidljivim i predvidljivim sve aktivnosti, kao i načine rješavanja izazova, kriza. Pomozite djetetu da zamijeni problematično ponašanje prihvatljivim. Pozovite dijete da razmisli o svom (konkretnom) ponašanju i da ponudi rješenje. Ponudite izbor i vodite računa da ponuđene alternative budu prihvatljive. Napravite spisak pravila i posljedica – sagledavanje posljedica i jasno postavljenih granica pomaže djeci da preuzmu odgovornost za svoje ponašanje. Biti uzor -Pričati o sopstvenim osjećanjima, jer djeca osjete uznemirenost, tugu, ljutnju odrasle osobe.
Ne zaboraviti da je važna podrška roditeljima, kojima se preko različitih informativno-edukativnih formi mogu dati preporuke na koji način komunicirati, ophoditi se, postupati razvijati odnos s djecom i sl.