Vrijeme u kojem živimo je stvorilo potrebu da se brzo adaptiramo i mnoge svoje vještine koristimo za nove, neočekivane događaje. Kada se nalazimo o određenom razvojnom dobu treba da odgovorio na zahtjeve koje zakonitosti razvoja podrazumijevaju i očekuju. Zato je korisno da i nastavnici imaju jasniju sliku uzrasnih karakteristika i potreba svojih učenika.
Teorije o ravoju đece i teorije učenja jasno ukazuju na značaj i složenost rada sa đecom od ranog djetinjstva. Istraživanja tokom protekle decenije otkrila su mnogo o tome kako đeca uče i razvijaju se. Studije su pokazale da je rano djetinjstvo vrijeme kada se dešavaju razvojne promjene koje mogu imati duboke i trajne odrednice u odnosu na budućnost đeteta. Iako svi imamo lično iskustvo, ponekad je teško razumjeti kako đeca odrastaju, što, kako i zašto uče, o čemu razmišljaju, zašto se ponašaju na određeni način. Veoma je važno kada znamo da je neko njihovo konkretno ponašanje povezano sa godinama, temperamentom. Razumijevanje razvoja đeteta je od suštinskog značaja jer nam omogućava da u potpunosti procjenjujemo kognitivni, emocionalni, fizički, društveni i obrazovni razvoj kroz koji đeca prolaze od rođenja do ranog odraslog doba. Uz sve ovo bi valjalo da poznajemo i indikatore koji mogu da nas upute da na spoljne uticaje u odnosu na porodičnu dinamiku, odnose s vršnjacima ili školskog okruženja.
Stoga navodimo nekoliko ključnih teorija čije bazično poznavanje može olakšati razumijevanje đece s kojom radimo.
U skladu sa osnovnim postavkama psihoanalitičke teorije, ličnost se uglavnom formira u ranom djetinjstvu, do pete godine. Tako se kroz Pregenitalni period formiraju najvažnije osnove ličnosti sa tri faze razvoja: oralna, analna, falusna. Slijedi period Latencije – prigušena je energija libida, dijete ispoljava želju da uči. U periodu od 7. do 11. godine, dijete se fokusira na školu, prijateljstva i aktivnosti nakon nastave, pohađajući razne kreativne radionice, škole stranih jezika, sportske klubove. Tokom ovog perioda, razvijaju se društvene i komunikacijske vještine što dijelom opredjeljuje razvoj samopouzdanja, a pri kraju, sa ulaskom u pubertet, raste zainteresovanost za dobrobit drugih što se ogleda kroz altruističku vrijednosnu orijentaciju. Nakon završetka ovog perioda, đeca bi trebalo da uspostave kvalitetan balans između različitih životnih područja. Kada nastupi Genitalni period– tada treba razumjeti da se dešava kognitivno, emocionalno, seksualno sazrijevanje i socijalizacija u pubertetu. Dakle, psihoanalitička teorija govori o uticaju ranog djetinjstva na funkcionisanje pojedinca u kasnijim životnim periodima. Nepovoljni uslovi u sredini, kritički odnos nastavnika i roditelja koji prouzrokuje poremećaj harmonije u tim interakcijama, može da dovede do otpora đeteta prema procesu učenja. Zato, porodično i školsko okruženje treba da bude takvo da poveća šanse za spontane i kreativne aktivnosti.
Pijažeova teorija kognitivnog razvoja – Pijaže razvoj kao posljedica interakcije čovjek- sredina – posredstvom aktivnosti organizam asimilira sredinu i informacije primjenjujući svoje strukture, a akomodacijom mijenja sheme/strukture u skladu sa osobenostima sredine, čime se postiže adaptacija (prilagođavanje). Po njemu postoje 4 glavna perioda u razvoju: senzomotorni traje od rođenja do pojave govora – saznavanje proizilazi. Poslije senzomotornog nastaje period preoperacionog mišljenja ili period egocentričnog mišljenja đeteta. Pojava govora dovodi do temeljnih promjena – iz činjenice da je dijete ovladalo govorom prema Pijažeu, proističu tri bitne posljedice za mentalni razvoj: mogućnost razmjene sa drugim osobama, odnosno početak socijalizacije akcije, interiorizacija govora, tj. pojava mišljenja i interiorizacija akcije. Treći veliki period nivo konkretnih operacija – počinje oko 7-8 godine i obiljeležen je početkom pravih operacija koje su konkretne, primjenjuju se neposredno na objekte, slijedi racionalizacije operacije i takve ostaju do 11-12 godine. Svjedoci smo dvojakim napretkom: individualna koncentracija kad dijete radi samo, a stvarna saradnja kad se rad obavlja u grupi. Dijete starije od sedam godina je u stanju da sarađuje, jer više ne miješa sopstvenu tačku gledišta sa stanovištima drugih, već ih razdvaja da bi ih koordiniralo. Osnovna karakteristika akcija na novom intelektualnom nivou je da su mnogo složenije, ali i sasvim konkretne. Posljednja faza period formalnih operacija počinje oko 11 – 12 godine, a stepenica ravnoteže dostiže se oko 14 – 15 godine. Najistaknutije obiljeležje ove faze jeste formalno mišljenje koje je zapravo logičko mišljenje: (1) razdvajanje realnog i mogućeg (2) hipotetičko-deduktivno mišljenje (3) odvajanje forme od sadržaja (4) propoziconalno mišljenje i (5) kombinatorika.
Prema Eriksonovoj teoriji psihosocijalnog razvoja koja prati razvoj čovjeka kroz osam stadijuma, važno je da nastavnici poznaju karakteristike četvrtog i petog razvojnog stadijuma. Četvrti razvojni stadijum je marljivost-inferiornost. Naime, na uzrastu od 6. do 12. godine, đeca uče da ovladaju specifičnim vještinama, razvijaju određene talente i osobine ličnosti koje dalje primjenjuju u periodu adolescencije. U ovoj fazi tokom interakcije sa vršnjacima, đeca počinju da se upoređuju sa njima, što im omogućava da vrednuju svoje kompetencije, znanja i vještine, svoje sposbnosti, na način da su u prednosti u odnosu na svoje vršnjake, ili suprotno, odnosno da prepoznaju da su njihovi talenti uvaženi od strane drugih. Đeca koja su ohrabrena i pohvaljena od roditelja i nastavnika razvijaju ośećaj kompetentnosti i vjerovanja u svoje sposobnosti. Postaju sposobna da izvode složene zadatke. Već od 12. godine nastupa razvojni stadijum identiteta – adolescenti ulažu veliki napor da odgovore na pitanje: Ko sam ja? – stavljajući sebe u mnoge uloge kako bi vidjeli koja im najviše odgovara, postavljaju ciljeve i pokušavaju da otkriju i vide sebe u odraslo doba. Neki adolescenti usvajaju vrijednosti i uloge koje njihovi roditelji očekuju od njih. Drugi razvijaju identitete koji su više usklađeni sa vršnjačkim grupama, a ne očekivanjima njihovih roditelja. Međutim, na kraju adolescencije, ukoliko su se razvojni stadijumi odvijali u skladu sa očekivanjima, iznova se uspostavljaju odnosi sa roditeljima, kroz kvalitetnu interakciju odgovornih ljudi sa jasno definisanim identitetom i integritetom ličnosti. Dakle, ova teorija pretpostavlja obavezu nastavnika da omoguće đeci postavljanje realnih ciljeva, da dijele zadatke na djelove, da ih nauče kako da upravljaju vremenom, kako bi pratili napredak i dali priliku svakom učeniku da učestvuje, uz redovnu povratnu informaciju, što će im omogućiti razvijanje osjećaja kompetentnosti. Đeca koja su ohrabrena, pohvaljena za svoja postignuća, nastoje da budu marljiva i istrajna u izvršavanju postavljenih zadataka. Kako u adolescenciji đeca formiraju identitet, nastavnici bi trebalo da znaju da je njihova uloga u tom procesu izuzetno značajna. Oni, između ostalih, predstavljaju potencijalni uzor sa kojim se đeca u jednom dijelu identifikuju.
Teorije razvoja humanističke psihologije ističu u prvi plan osnovne potrebe đece koje je potrebno zadovoljiti da bi došlo do učenja, napredovanja i razvoja u cjelini. Maslovljeva humanistička teorija ističe da je neophodno da prvo zadovoljimo osnovne životne potrebe đece, zatim da se đeca ośećaju bezbjedno u okruženju u kojem uče, a da će tek nakon toga imati potrebu da razviju osjećaj pripadnosti drugim ljudima u njihovom okruženju i integrisanosti u socijalnu sredinu. Kada zadovolje navedene potrebe, onda se suočavaju sa potrebama poštovanja, tako da se kroz dobijanje priznanja od strane drugih, đeca ośećaju kompetentnima u odnosu na svoje sposobnosti. Kao završni stadijum razvoja, đeca teže da zadovolje potrebe za istraživanjem kako bi se dokazala i ostvarila svoje potencijale. Na kojem polju će ostvariti samoaktualizaciju zavisi od samo đeteta jer je svaki pojedinac jedinstven i može biti usmjeren ka raznim oblastima (umjetnost, književnost, sport itd.). Dakle, ova teorija podrazumijeva da bi za ostvarivanje dobrih rezultata u školi i aktualizacije potencijala đece, bilo neophodno da nastavnici uzmu u obzir njihove potrebe, kroz njihov hijerarhijski poredak. Učionica treba da zadovolji što više potreba đece – sigurnost, pripadanje, emocionalni odnosi, poštovanje (kroz aktivnosti usmjerene na dijete), doživlja važnosti i poštovanja u grupi, što su važni preduslovi da bi dostigli nivo samoaktualizacije. Samoaktualizacija podrazumijeva da učenici proaktivno traže načine da ispune svoj potencijal za učenje, težeći višim ciljevima učenja.
U odnosu na navedene teorijske postavke razvoja đece, nastavnici koji shvate razvoj đeteta, mogu bolje razumjeti u kojim različitim fazama se može naći učenik i tako mogu da mu pruže potrebne strukture i modele, kroz smjernice, mogućnosti i podrške kako bi podstakli sveukupni rast đeteta. Poznajući ih možemo da uložimo dodatan napor da razumijemo ponašanje đece i njihove reakcije, što će nam omogućiti konstruktivniji pristup u procesu njihovog odrastanja, a samim tim i đeci olakšati put ka formiranju zrele ličnosti. Nastavnici bi trebalo da koriste svoje znanje kako bi postavili adekvatne ciljeve učenja za đecu. Zatim da planiraju aktivnosti i iskustva koja podstiču đecu da napreduju, da ih ohrabruju, podržavaju.
Ardita Kovačević, Sreten Lutovac, Tamara Milić