Sve porodice imaju svoje načine komuniciranja, koje se grade na temeljima u brak donešenih modela komunikacije (preuzimanih generacijski), ali koji se oblikuju kako bračni par razvija svoj odnos. Tako da postoje unutrašnji obrasci, pravila, nekada fleksibilniji nekada čvršći. Porodičnu komunikaciju karakteriše to što je ona dodatno određena jer sa članovima dijelimo snažne emotivne veze i ta vrsta investiranosti čini naše procjene subjektivnima. Na komunikaciju među pojedinačnim članovima utiču razlike u godinama, polu, ulogama i odgovornostima, ali i razvojna dob i uzrast ukojoj se članovi nalaze.
Krize mogu biti očekivane – odnosno uvremenjene i neočekivane.
Očekivanom krizom se smatra, na primjer, ulazak djece u adolescenciju jer se u ovom životnom ciklusu porodice mijenjaju porodična pravila komunikacije i porodične uloge – mlada osoba prelazi iz faze djetinjstva i upućenosti i oslonjenosti na roditelje u etapu odraslosti i odgovornog i zrelog funkcionisanja.
Među neočekivane spadaju krize izazvane ratom, iznenadnim teškim bolestima, gubitkom posla, prirodnim nepogodama, razvodom… neočekivanom krizom smatra se i pandemija COVID-a-19 koja je unijela promjene u dosadašnji način života porodica i potrebe za prilagođavanjem novim okolnostima. Očekivali smo da pandemija bude kratkotrajna i privremena, ali njeno produženo trajanje je uticalo i na porodične odnose. ”Višak” zajedničkog vremena tražio je usklađivanje funkcionisanja, novi nivo komunikacije, drugačije vrijeme za sebe, načine borbe sa stresom.
Svakako krize će se ponavljati, i one će uvijek biti šansa da naučimo nešto o sebi, stvarnosti, ali i učinimo nešto za sopstveni rast i razvoj i članova svoje porodice. Sigurno i stabilno porodično okruženje je jedna od najbazičnijih ljudskih potreba, temelj na kojem se grade budući optimizam, motivi opšteg postignuća, ophođenja, komunikacije, interakcije sa drugima. Sve to treba očuvati u krizama. Evo koje vještine nam mogu pomoći da izađemo na kraj sa krizama:
- Prihvatiti da stres utiče na sve članove i porodicu u cjelini, a ne samo na pojedinca. Međutim, načini reagovanja na stres su različiti. Korisno je da prepoznamo prve znakove stresa kod sebe – signale koje nam tijelo i um šalju kako bismo znali da smo pod stresom (talasi vrućine, hladnoće, ubrzano disanje, lupanje srca itd). Podsjetimo sebe da su i drugi članovi porodice pod stresom, i naučimo da prepoznamo i razumijemo te znake i njihove reakcije.
- Sjetiti se: u stanjima stresa teže nam je da komuniciramo jasno i da iznesemo svoje potrebe. Stoga su neki ljudi skloniji burnijim reakcijama, ljutnji, plaču. Podsjetimo se tada da ove reakcije ne shvatamo suviše lično, da su one situacione i prolazne. Ne budimo strogi prema sebi, ali ni prema najbližima. Nekada je dovoljno samo pružiti saosjećanje, da bi cijeli porodični sistem osjetio olakšanje.
Pojava kriznih i stresogenih situacija takođe utiče na obrasce komunikacije. Međutim, uvijek je važno da komuniciramo o onome što mislimo i osjećamo, a možda i najvažnije onda kada nam se to čini najtežim. Sadržaj komunikacije ne bi trebalo da ignorišemo, čak i ako nam se ne dopada ili se osjetimo ugroženim.
Takođe, imajmo na umu prepreke za efikasnu komunikaciju: nedostatak dijeljenja informacija, međusobno okrivljavanje, preplavljenost emocijama, koje se češće pojavljuju kad su članovi porodice i sama porodica u krizi. Ovo su stvari koje svi znamo i vrlo često intuitivno radimo, ali pod intenzivnim stresom ih možemo smetnuti sa uma. Prisjetimo ih se:
- Otvorenost za iskren razgovor i spremnost da se traži pomoć kada je porodica u krizi doprinose bržem rješavanju problema.
- Komunikacija u kojoj ne osuđujemo druge već se trudimo da ih razumijemo uticaće na to da članovi porodice traže pomoć kada im je potrebna.
- Otvorenost ne znači da možemo da kažemo baš sve – uvrede, prijetnje, prekidi komunikacije samo će pogoršati situaciju te donijeti dodatni stres u porodični sistem.
- ”Pražnjenje” emocija ne treba da utiče negativno na druge ljude – neki autori preporučuju da se dobro isplačemo, aktiviramo energiju kroz fizičku aktivnost ili slušanje muzike.
- Neki autori predlažu porodične rituale, kao što su redovna porodična okupljanja, na primjer pri zajedničkim obrocima, gdje se mogu dijeliti misli, osjećanja i brige, Važno je da ni u sprovođenju rituala porodica ne bude rigidna, naročito u okolnostima koje iziskuju brzo prilagođavanje na promjene.
- Djecu ne izuzimati iz komunikacije odraslih u situacijama krize, već sa njima razgovarati precizno, direktno i jasno na način koji odogovara njihovim razvojnim karakteristikama – uzrastu, osobinama, potencijalima. Preporučljivo je da se djeci daju jasni, jednostavni ali iskreni odgovori, a da se brige djece čuju i saslušaju bez osuđivanja. Odvojimo vrijeme da se posvetimo ovim brigama koliko god nam izgledale beznačajne; nije dovoljno prosto umiriti djecu (”ne brini, to se neće dogoditi”) već je korisnije razgovarati sa njima o realnim mogućnostima. Pazimo da ne opteretimo djecu nepotrebnim detaljima ili informacijama koje su zahtjevne za njihov uzrast.
- Važno je da pristup i pokažemo pred djecom, da porodica ima dovoljno snage i vještina i može prebroditi krizu.
- Strah, anksioznost pa i panika su uobičajene reakcije na neizvjesnost koju nosi svaka kriza. Nije cilj ni da im se bespomoćno prepustimo niti da dozvolimo da nas preplave.
Marica Stijepović