Od marta 2020. godine naši životi više nijesu isti. Koliko god se trudili da se psihološki izdvojimo i sa “bezbjedne” distance posmatramo sve ono što se događa oko nas, to je u osnovi nemoguće jer je socijalna interakcija neodvojivi dio naših života i svakodnevice. Dakle, desila se pandemija izazvana koronavirusom koja je promijenila mnoge aspekte naših života. I u tom dijelu, naravno, desile su se brojne promjene u vaspitno-obrazovnom procesu i sistemu. Pripremljeni ili ne – prosvjetni radnici su morali da se vrlo brzo prilagode novonastalim uslovima.
Valjalo bi se posvetimo tome kako smo doživjeli i preživjeli dvije školske godine s koronom. Pokazalo se da su svi, posebno nastavnici, itekako morali da promijene i odnos, i pristup, i komunikaciju. Nastavnici sami govore, a kolege psiholozi i psihologice potvrđuju da su nastavnici značajno sebe profesionalno i radno investirali u periodu epidemije. Na ovo dodajemo i da su se mnogi suočili sa iskustvom bolesti, sopstvene, bliskih osoba, nerijetko gubicima. Naučili su svi mnogo – o sebi, drugima, postali fleksibilniji, otvoreniji za promjene, pronalazili rješenja kako bi djeca mogla i dalje da zadovoljavaju, makar akademske potrebe, pa i u promijenjenom obliku. Zbog toga nastavnici imaju pravo na podršku. Treba da su u fokusu kada je riječ o mentalnom zdravlju i komunikaciji.
U svakodnevnoj komunikaciji, poštujući epidemiološke mjere izgubili smo dio bliskosti i važan dio komunikacije koji zovemo neverbalna komunikacija. Lice koji prekriva maska ili dio lica koji je teško vidjeti kada se drži odstojanje, otežava prijenos svih informacija u redovnoj komunikaciji. Uskraćeni su zagrljaji, ograničena je osobna podrška, otežano je razumijevanje emocionalnog stanja, namjera i želja između djece i nastavnika.
Digitalna komunikacija je postala dominantan oblik prenosa informacija. Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, dobijali smo brojne informacije – naučne, utemeljene, ali i oprečne – što je bilo sasvim dovoljno da nam ostavi prostor da o svemu tome kritički promišljamo i da izgradimo racionalne stavove. Neplanirano smo počeli da podstičemo učenike da razvijaju one vještine koje su im i sada značajne, a koje će im biti neophodne u školi budućnosti. Uprkos ranijim primjedbama da djeca previše vremena provode uz kompjuter i mobilni telefon, situacija u kojoj smo se našli, ne samo da je „odobrila“ njihovu upotrebu, već je i značajno podstakla njihovo kontinuirano korištenje. Bili smo prinuđeni da se stave po strani nastojanja i preporuke stručnjaka da se ograniči upotreba nove informaciono-komunikacione tehnologije u dječjem i adolescentnom periodu.
Stoga, valjalo bi da se zapitamo kakve će sve posljedice biti, odnosno kako će se sve ovo odraziti na psihički razvoj djece, jer fizička distanca proizvodi psihološku i socijalnu udaljenost koje mogu dovesti do posljedica po mentalno zdravlje. Česte i nagle promjene raspoloženja, anksioznost i nervoza u većoj mjeri, koje nijesu razvojna karakteristika, opisuju danas ponašanje značajnog broja mladih ljudi, i pored činjenice da im je digitalna tehnologija sastavni dio života i svakodnevnog funkcionisanja. Dakle, nešto nedostaje. Djeca i mladi i dalje žive svoje djetinjstvo i mladost. Pandemija ih nije zaustavila u tome, ali jeste ograničila sve ono što su razvojna očekivanja i što je obilježje perioda u kojem se nalaze. Lični kontakti i ukupna socijalna interakcija su neprikosnoveni u njihovim životima iako je savremena tehnologija sigurno učinila da se u doba pandemije osjećaju bolje, manje usamljeno, i da na taj način održavaju koliko-toliko kvalitetne kontakte sa drugima. Ali, ovakva komunikacija ne bi valjalo da zamijeni ono što dobijamo u ljudskom kontaktu.
Zbog toga se vraćamo onome što jeste početna ideja ovoga teksta. Šta su nam osnovni zadaci u periodu koji je pred nama?
Nastavnici bi trebali biti osnaženi, podržani u odnosu na prevladavanje emocionalnih teškoća, prevenciji sindroma sagorijevanja i generalno na temu rada u krizi. To bi trebalo odraditi kroz ciljane informativno-edukativne sadržaje, individualne i grupne oblike podrške. Nastavnici bi valjalo da budu dalje usmjereni na jačanje ličnih aspekata efikasne komunikacije koja treba da bude proaktivna, progresivna, inovativna, kreativna, konstruktivna. Što to znači – da se otvore za sebe i učenike, pokažu da su strah, nepovjerenje, otpor prema određenim zahtjevima i ograničenjima, prirodne reakcije tokom pandemije. Da se usmjere ka vjerodostojnim, pouzdanim izvorima informacijama, ka naučnim činjenicama. Da pošalju poruku kako su reakcije učenika u novonastalim okolnostima očekivane kao što su to i reakcije nastavnika, ali da su nastavnici, kao i drugi odrasli ljudi, prije svega zrele ličnosti, sa integritetom, sposobni da se nose sa problemima i sposobni da nađu adekvatna rješenja u mnogim, pa i u ovoj situaciji. Da prate potrebe učenika i prema njima osmišljavaju oblike, sadržaje i forme komunikacije, postupanja, a koja će im svima biti zabavna, drugačija, pa što da ne reži i odušak i ventil za nagomilane izazove i podnošenja.
Na taj način će se otvoriti prostor za djelovanje u pravcu osnaživanja ličnosti djece i mladih, što treba da zauzme centralno mjesto u „strategiji“ unapređivanja komunikacije u novonastalnim uslovima. Bilo bi dobro da ova poruka bude sasvim jasna – stvoriti povjerenje kod učenika – praćena razmjenom osjećanja i podrškom. Učenike valja čuvati nejasnih poruka, postavljanja nerealnih očekivanja, krajnje apstraktnih pojašnjenja itd.
Djecu i mlade koji su u najburnijem životnom periodu prinuđeni da trpe brojna ograničenja, da budu uskraćeni za sve ono što je razvojno očekivano ponašanje, valja na bilo koji način, kroz socijalnu interakciju, uključiti u ona dešavanja koja nose i neku drugu poruku, od one koja se odnosi na očuvanje fizičkog zdravlja. Učionicu, koristiti za stvaranje atmosfere povjerenja, za razmjenu pozitivnih poruka na verbalnom i neverbalnom nivou, za prenošenje ličnog iskustva. Kroz interaktivne vidove saradnje (radionice, klubovi za mlade i sl.) otvoreno razgovarati o svemu što pritiska djecu, u cilju vraćanja na one puteve psihološkog razvoja kojima su hodali prije pojave pandemije. Ovo može da bude i podsticaj da se izmijene odnosi unutar učionice kako bi ona postala kvalitetnija i stimulativnija sredina za sve njene aktere, čime bi se unaprijedio vaspitno-obrazovni sistem u cjelini.
Nastavnicima podrška treba da bude osmišljena i sprovedena u odnosu na: Lični rast i razvoj, prepoznavanje i upravljanje emocijama, ovladanje anksioznošću, Sindrom sagorijevanja, asertivnu komunikaciju i sl.
Stručni saradnici u školama, prije svih psiholozi, treba da su podrška – i učenicima, i nastavnicima. Oni treba da edukuju nastavnike koje vidove podrške, na koji način i sa kojim ciljem, u novonastalim uslovima, treba da usmjeravaju ka svojim učenicima. Sve navedeno se može postići predanim radom kvalitetno organizovanih i strukturisanih timova u ustanovi. I naravno, ne prenebregnuti činjenicu da nas i dalje čeka neizvjesnost, i da se za to, kako god, u ovom trenutku, ne možemo u potpunosti pripremiti, ali možemo KOMUNICIRATI.
Sreten Lutovac