Kao što smo već pisali iskustvo života s COVID-om-19 nas je izmijenilo u mnogim sferama života, a najviše u pogledu interakcije i komunikacije. Krenuvši od prvog iskustva „zatvaranja“, te insisitiranja na „distanci“ koje su uvele nove forme komunikacije – one koje se ne odvijaju posredno. Ovo je djelovalo na privatnu, profesionalnu, razvojnu, socijalnu sferu naših života. Posebno u odnosu na to što se nastavni proces odvijao u nestrukturisanom ambijentu i kontekstu. Sam koncept učenja na daljinu i rizični prostor je stavio da se i komunikacija i relacije potencijalno grade „udaljenim formatom“.
Zbog toga smatramo da nam je važno svima da imamo neke orijentire kojima ćemo se voditi i o kojima žemo razmišljati u budućoj komunikaciji i interakciji. Kako u pogledu živog kontakta tako i onog koji će se odvijati u alternativnim, virtualnim formama. Posebno, kada je riječ o tome da ne možemo izvjesno planirati nastavni proces, realizaciju nastave, kao i da promjenjivost pod uticajem spoljnih faktora (epidemiološka situacija) stvara nejasnoće, neodređenost, jer je teško postaviti striktne upute.
Kao prvo treba da znamo da je komunikacija aktivnost i sredstvo da se nešto izrazi, podijeli, razmijeni. Komunikacija ima nekoliko funkcija koje objedinjuju njezine dimenzije koje se ogledaju kroz sadržaj, formu i cilj.
Nužno je biti fokusiran na odabir informacija koje želimo da razmijenimo – uputimo učenicima – u skladu s tim pratimo i procjenjujemo njihove akademske i razvojne potrebe. Vodimo računa koji i kakav će biti sadržaj, ono što se prenosi, dijeli, upućuje, razmjenjuje u tom procesu.
Zatim, važna je i forma – način na koji se plasira i dijeli informacija. Treba voditi računa ko su primaoci komunikacijske poruke – što im je potrebno, što im je važno, koje su im osobenosti i karakteristike u pogledu uzrasta, znanja, emocionalnog statusa.
Potrebno je da smo svjesni da se kao vrste prepoznaju verbalna i neverbalna komunikacija. Osim onoga što je verbalna komunikacija predstavljena kao razmjena poruka riječima, odnosno govorom, koji može biti usmeni ili pisani ključni elemenat je neverbalna komunikacija. Zbog toga ja važno da osvijestimo i upravljamo izrazima lica, pokretima tijela, tonom glasa, pogledom.
Znajmo u svakom trenutku i razvojne, uzrasne komunikološke karakteristike i potrebe učenika. U ranom osnovnoškolskom dobu ona treba da je model na koji će se ugledati i oblikovati. S pubertetskim i adolescentnim promjenama kreću očekivani izazovi u pogledu preispitivanja svijeta oko sebe, pa i mnogih odraslih, posebno nastavnika, roditelja, te je važno dodatno pokazati autentičnost, autoritet znanja, ličnosti.
Potom, govorili smo o tome koliko nas je iskustvo života u epidemiji uvelo dublje u domen digitalne komunikacije koja mnoge od pomenutih formi, oblika, vrsta postavlja u drugačiji format. Svakako treba voditi računa da ona ima brojne prednosti, pogodnosti, pruža benefite. Ubrzava i širi mogućnosti za kontakt, istraživanje, upoznavanje, učenje, ali istovremeno nosi rizik od neumjerenoga i nepravilnoga korišćenja. Zato treba da i mi, ali i učenici umijemo da prepoznamo opasnosti od neadekvatne digitalne komunikacije, načine zaštite, o sigurnim lokacijama; važnost obavještavanja roditelja/nastavnika o svim primijećenim problemima, nelegalnim sadržajima, pravilima lijepoga ponašanja na mreži (netiquette). Ukazujmo im i pokazujmo, kako se mogu sačuvati i zaštititi od neprijatnosti, negativnih iskustava, biti oprezan, znati granicu zabave i kada ona to više nije, što je prihvatljivo, a što ne, što izbjegavati, kako prepozanti i odlučiti ko su bezbjedni i sigurni sagovornici. Da je važno da razgovaraju s roditeljima, nastavnikom ili nekom drugom odraslom osobom kad se pojavi problem, kako se ne bi pogoršao.
Ukoliko se pojave modeli nastavnog procesa koji se odvijaju on-line, na daljinu, budite primjer, model. Organizujte jasne, strukturisane aktivnosti, Definišite precizno očekivanja. Pokažite kako se grade sigurne granice. Postavite svima razumljiva i prihvatljiva pravila, dogovorite ih, budite dosljedni. Omogućite razgovore na usaglašen način, u vrijeme koje je primjereno za sve. Budite prisutni, ali ne i neograničeno dostupni. Tako se grade struktura, rutina, predvidivost i obaveze, oslonac i osoba od povjerenja.
Konačno, ukazujemo da postoje specifični izazovi u komunikaciji kako djece sa smetnjama i teškoćama u razvoju, tako i sredine u odnosu na njih i s njima. Nerijetko imaju otežanu sposobnost da izraze ono što doživljavaju, što im se događa, što žele, očekuju, svoje namjere, da prihvate, razumiju sagovornika. Oni komuniciraju o (sadržaju) iste stvari kao i svi ostali – o osjećanjima, potrebama… Međutim forma je ta kod koje postoji potreba za fleksibilnošću. Verbalno se može dopuniti i propratiti neverbalno: gestovima, izrazom lica, alternativnim formama (aplikacije, simboli, slike). Budite jasni, precizni, nedvosmisleni, ne zatrpavajate ih informacijama, budite strpljivi. Neka komunikacijski stav bude otvoren, bez stege, nelagode, grča, predrasuda. Cijenite ritam koji dijete ima, osluškujte potrebe i na njima gradite komunikaciju i interakciju.
Sreten Lutovac