Pred nama je treća školska godina koju će obilježiti mjere zaštite od zaražavanja koronavirusom. U proteklom periodu smo mnogo učili o tom virusu i živjeli mijenjajući pravila.
Prilagođavanje na nova pravila svakodnevnog života koja nameće aktuelna pandemija nije jednostavno kao što na prvi pogled izgleda.Vremenski okvir njenog trajanja je nepredvidljiv, a pravila se periodično mijenjaju, što izaziva dodatnu tenziju. Umjesto da se prilagođavamo lakše i uspješnije, kod produženog trajanja mjera može se javiti zamor, otpor i stav „dosta je više“, pa postajemo neoprezni i kršimo pravila kojima treba da štitimo sebe i druge. Takođe, dugotrajna zabrinutost može dovesti do slabljenja konstruktivnog odgovora na kriznu situaciju.
Poseban izazov za roditelje i nastavnike su emocionalne reakcije i promjene u ponašanju kod djece, te njihovo razumijevanje, usmjeravanje, korigovanje… Uz to, učenicima treba pomoći i da prihvate, razumiju i odgovorno primijene decidna uputstva za rad u školi koja su, opet, ponekad nejasna i promjenljiva tokom Kovid krize. Maske, fizička distanca i često pranje ruku postali su sastavni dio života, što su djeca školskog uzrasta veoma disciplinovano i odgovorno prihvatila, zahvaljujući vrlo ozbiljnom pristupu ovim mjerama u školi.
Zbog pandemije nam je uskraćeno mnogo malih stvari koje život znače. Ove godine mališani neće pritrčavati učiteljici u zagrljaj, niti će biti poljubaca sa drugarima u znak pozdrava. Zbog Korone nema okupljanja na igralištima, takmičenja, grupnih igara koje podrazumijevaju fizički kontakt, ni školskih priredbi i bazara. Uslovi za socijalni razvoj djece su time značajno ograničeni, a uskraćeni su i za brojne mogućnosti kreativnog izražavanja. Sve to može demotivisati djecu u ispoljavanju talenata ili dovesti do slabijeg interesovanja za školu i učenje. Zbog ovih uskraćenja djeca su nezadovoljna, pa mogu postati buntovna, nestrpljiva, anksiozna… Iako se trude da poštuju mjere, često su u velikom iskušenju da ih prekrše. Zato je poželjno da roditelji od samog početka školske godine motivišu djecu za postizanje školskog uspjeha, pomognu im u uspostavljanju radnih navika i poštovanju postavljenih pravila.
Ambijent u kojem živimo usljed COVID-a-19 može izazvati stres kod svakog člana porodice, nezavisno od uzrasta. Simptomi stresa se mogu javiti i kod djece, ali potpuno drugačije nego kod odraslih. Ne postoje jasna pravila njihovog vremenskog ispoljavanja. Nekada dijete reaguje odloženo, izvjesno vrijeme nakon stresnog događaja. Ili, u jednom trenutku pokazuje buru emocija (plač, ljutnja), a onda je odjednom ravnodušno. Intenzitet reakcija je promjenljiv. Simptomi stresa se mijenjaju zavisno od uzrasta djeteta. Dijelimo ih u tri grupe: psihički, tjelesni i socijalni. Početak školske godine je uvijek blago stresan za dijete (u pozitivnom i negativnom smislu), a u kombinaciji sa Korona-krizom taj stres je pojačan, pa se svaki od ovih simptoma može očekivati kod djece školskog uzrasta.
Psihički simptomi koji se mogu pojaviti su: razdražljivost, bijes, ljutnja, tuga, zabrinutost, strah. Kod djece mlađeg uzrasta može doći do regresije na ponašanja iz prethodnih razvojnih faza, kao što je sisanje palca ili nekontrolisano mokrenje. Neka djeca ponovo počinju da igraju igre iz mlađeg uzrasta. Može se javiti mucanje, slabija koncentracija i lošije pamćenje. Kod djece starijeg uzrasta, tinejdžera, najčešće se javljaju: napetost, strepnja, ljutnja, česte promjene raspoloženja, strah od bolesti, osjećaj nesigurnosti.
Tjelesni simptomi se mogu ispoljavati kao promjene u ishrani (gubitak apetita ili izrazito pojačan apetit), problemi sa spavanjem (nesanica, noćne more, ili prekomjerno spavanje), umor, bol i napetost u mišićima, glavobolja, bol u stomaku, mučnina, povraćanje.
Socijalne simptome prepoznajemo kao povlačenje od drugih, osamljivanje ili pretjerano vezivanje za roditelje i članove uže porodice (zbog straha da će im se nešto dogoditi). Kod tinejdžera se mogu javiti agresivnost i rizični oblici ponašanja (konzumiranje alkohola, duvana, konfliktne situacije).
Svi navedeni simptomi su prirodan odgovor na promjene svakodnevnih životnih i radnih navika, u fazi prilagođavanja. Pitanje je šta vi, kao roditelj, treba da uradite. Za početak – prepoznajte osjećanja i potrebe svog djeteta, primijetite promjene! Preduhitrite nepoželjna ponašanja nudeći mu novu aktivnost ili okruženje. Sa druge strane, potrudite se da pohvalite i nagradite svako poželjno ponašanje. Budite dosljedni u tome. Uočene pokazatelje nemojte zanemarivati, nego adekvatno reagujte čim se pojave i uporedo pratite njihov razvoj. Uvijek možete da se obratite psihologu za savjet, kako bi spriječili štetne posljedice stresne situacije i sačuvali svoje i mentalno zdravlje djeteta.
Posebnu pažnju treba posvetiti djeci koja su tokom pandemije izgubila bliske osobe, a koja su suočena sa tugom, strahovima, ljutnjom, grižom savjesti… Djetetu koje je pritisnuto brigom, tugom i osjećanjima koja nije u stanju da opiše, od najveće pomoći je razgovor sa osobom od povjerenja. Uz to, pomoći će i redovna (svakodnevna) fizička aktivnost, kvalitetan i redovan san, kao i zabava i odmor bez upotrebe elektronskih uređaja.
Djeca se ponašaju po modelu roditelja. Zato vodite računa, neka vaše reakcije budu onakve kakve očekujete i od djeteta. Budite odgovorni, senzibilni, saosjećajni. Ne obesmišljavajte problem, ne pokazujte nevjericu, pretjeran strah ili brigu, kako ne bi kod njih izazvali bunt, otpor ili strahove.
Budite strpljivi. Razgovarajte. Objasnite situaciju koja može biti stresna za dijete isto kao i za vas, učinite je razumljivom. Rječnik prilagodite uzrastu djeteta. Ohrabrite ga da govori o onome što osjeća i ne omalovažavajte ta osjećanja. Dozvolite da ih ispolji kroz plač ili ljutnju… Priznajte mu da se i vi osjećate ponekad tako i da je to normalno.
Smanjite informativni pritisak i korišćenje elektronskih medija. Planirajte dan i u dnevne aktivnosti uključite raznovrsne sadržaje (zabava, zajedničko druženje, ali i obaveze, odgovornosti, učenje). Budite koordinator aktivnosti u kući, pružite pomoć djetetu kad je to neophodno, ali ne radite stvari umjesto njega. Ne zanemarujte, ali i ne prazaštićujte svoje dijete.
Važno je kontinuirano ulaganje napora u efikasno prilagođavanje, bez posustajanja. Zato, u trećoj školskoj godini sa koronavirusom, razgovarajte sa svojim školarcima o tome šta nas realno očekuje, budite stalno otvoreni da ih pripremite i održite dosljednim za nastavni proces u ovakvim okolnostima. Ovakvi razgovori su potrebni kako bi školski život u atmosferi preventivnih mjera bio što manje stresan za dijete.
Biljana Mrkaić, psiholog