Prije svega, želimo da ukažemo na pojavu da se u posljednje vrijeme nerijetko rad stručnjaka u institucijama preispituje pred očima laičke javnosti. Dakle, stiče se utisak da su se sudnice preselile na društvene mreže, a ulogu profesionalaca, tj. sudija, preuzele nekvalifikovana lica. Tako je i naša koleginica, vještak psihološke struke, nedavno bila na meti jedne takve procjene i presude. Važno je istaći da se stručnjaci osposobljavaju tokom inicijalnog, ali i daljeg specijalističkog obrazovanja, konstantno profesionalno usavršavaju, prolaze rigorozne procjene sticanja licenci za rad, supervizije, a na prvom mjestu pridržavaju načela struke i profesionalne etike. Ukoliko postoje sumnje na stručnost i profesionalnost, koje su objektivne i utemeljene, treba da se dokazuju u odgovarajućim postupcima, a ne targetiranjem putem društvenih mreža.
Drugi problem koji želimo da istaknemo, ne manje važan, jeste način izvještavanja o djeci u našoj štampi. O njima je potrebno izvještavati s posebnom senzibilnošću i oprezom jer su oni najranjivija grupa u društvu, a učestalo zapažamo da se u medijima pojavljuju citati dječijeg svjedočenja i/ili navoda iz stručnih mišljenja na sudu, što smatramo neprimjerenim iz više razloga.
Naime, očekivano je da svaka osoba koja se bavi bilo kojom formom novinarstva dobro poznaje dječija prava i principe zaštite privatnosti djece. Postoje konvencije, standardi, pravni akti, kodeksi, preporuke koji regulišu prava djece u medijima, ali se u praksi dešava da ih novinari/ke i urednici/ce ili ne poznaju ili ih se ne pridržavaju. Uvažavajući pravo na informisanje istovremeno ističemo da ono ne može biti iznad prava na zaštitu djeteta i njegove privatnosti. A, minimalni međunarodni standard koji je država dužna osigurati u ostvarivanju i zaštiti prava djeteta jeste propisan u Konvenciji UN o pravima djeteta navodi: Član 16 Zaštita privatnosti. Dijete ima pravo na privatnost. Zabranjeno je miješanje u privatni i porodični život, ličnu prepisku, kao i povrede časti i ugleda djeteta.
Ovakvo izvještavanje ima brojne lične i socijalne posljedice: nesporni stres po dijete, izolacija i stigmatizacija od vršnjaka ili odraslih iz okoline, a sto sve dodatno traumatizira dijete.
Novinari/ke treba da razumiju i empatišu da su ovo osjetljive teme kojima ne treba „privlačiti“ čitaoce. Djecu treba štiti, a ne posmatrati kao objekt emotivnih izvještavanja.
Posebno nije prihvatljivo da se doslovice objavljuje razgovor djeteta sa psihologom/škinjom. Oni moraju biti garant tajnosti. Kako će se izgraditi povjerenje u psihološko savjetovanje ako javnost može da detaljno pročita sadržaj razgovora! Na ovo se nadovezuje okolnost da su oni dostupni u on-line formatima, time i zauvijek zapamćeni, te trajno izvor rizika za dijete.
Neophodno je pomenuti i izvještavanja o samoubistvima djece, kako bi mediji obratili pažnju na preporuke koje nalaže Svjetska zdravstvena organizacija.
Potom, ako su roditelji djece u sukobu sa zakonom, treba izbjegavati iznošenje detalja iz porodičnoga života, o odnosima među supružnicima i njihovim odnosima s djecom, naročito ne citirati doslovno izjave djeteta koje je svjedočilo o porodičnom nasilju.
Novinari i urednici treba da svoja znanja o pravima djece konstanto nadograđuju i njeguju jer je njihova uloga u ovakvim situacijama od neizmjerne važnosti. Udruženje psihologa Grne Gore je spremno da im pomogne da osnaže kompetencije, da bi mogli sa empatijom da izvještavaju o djeci i na način primjeren njihovom uzrastu, potrebama, pravima.
S ovim u vezi, kao poseban imamo doživljaj da su se sudnice preselile na društvene mreže, a ulogu profesionalaca, tj. sudija, preuzele nekvalifikovana lica. Tačnije, trenutno se to dešava koleginici, članici UPCG, specijalisti kliničke psihologije, doktorki psiholoških nauka, vještakinji psihološke struke, dr Nevenki Pavličić.
UPCG smatra da u ovom trenutku ona personifikuje struku za koju smo dužni da iskažemo glas i stav. Naime, nedavno je upravo ona bila na meti jedne takve procjene i presude od strane lica koja nemaju kompetencije da se bave procjenom, vještačenjem, suđenjem.
Koristimo priliku da javnosti objasnimo da se stručnjaci iz oblasti psihologije i srodnih disciplina osposobljavaju tokom inicijalnog, daljeg specijalističkog obrazovanja, konstantno profesionalno usavršavaju, prolaze rigorozne procjene sticanja licenci za rad, supervizije. A na prvom mjestu pridržavaju načela struke i profesionalne etike.
Ukoliko postoje sumnje na stručnost i profesionalnost, koje su objektivne i utemeljene, one treba da se dokazuju u odgovarajućim postupcima, a ne targetiranjem putem društvenih mreža. Kao što rekosmo od strane nekompetentnih i lica koja nijesu niti psihološke struke, niti imaju pravosudne ingerencije, niti su se ospobljavali i/ili licencirani za vještake.
Apelujemo da se ne kreira ovakva atmosfera u društvu već da se poštuju prava djece na privatnost, kao i pravo profesionalaca na rad koji je lišen pritisaka, prijetnji i javnih optužbi.
UPCG