Komunikacija predstavlja proces razmjene poruka između dvije ili više osoba, koji se odvija s određenim ciljem ili namjerom. Komunikacija može biti verbalna i neverbalna. Verbalna komunikacija je razmjena informacija govorom (riječima), a neverbalna – način na koji ljudi namjerno ili nenamjerno komuniciraju bez korišćenja riječi ( kontakt očima, položaj i pokreti tijela, mimika lica i sl).
Sukobi su česta i gotovo svakodnevna pojava među ljudima. Sastavni su dio odnosa kako kod odraslih osoba, tako i kod djece. Kako za veliki broj djece, ali i odraslih, sukob znači verbalno vrijeđanje te često završi i tjelesnim nasiljem koje je postalo jedan od velikih problema u školama.
Sukobe je potrebno nenasilno rješavati. To ne znači izbjegavanje sukoba ili povlačenje, nego konstruktivno rješavanje problematične situacije. Agresijom, povlačenjem ili izbjegavanjem sukoba, oni se ne rješavaju, a nerazriješeni sukob na individualnom planu može dovesti do osjećanja nelagode, zabrinutosti, gubitka samopouzdanja. Nenasilje nije pasivnost već aktivno, konstruktivno, kreativno ophođenje sa konfliktima.
Polazište za nenasilno rješavanje sukoba je stav da ne postojim samo ja, nego i drugi, i da taj drugi ima pravo na svoje mišljenje (potrebe, osjećanja, interese…). Potrebno je da znamo kako zbog različitih interesa ne moramo jedni druge napadati, ugrožavati, eliminisati, izolovati i sl., a dobitnička je metoda rješavanja sukoba ona u kojoj ne napadamo jedni druge, nego zajedno napadamo problem.
Budući da među ljudima često dođe do sukoba jer nisu dobro čuli ili razumjeli što im je druga osoba rekla, važno je da primjenjujemo principe dobre komunikacije koje smo ranije pominjali. Aktivno slušanje u konfliktnoj situaciji omogućava da se jasnije utvrdi što sukobljene strane, u ovom slučaju djeca misle i osjećaju, jer se problem ili neka situacija bolje sagledava i lakše razrješava kada se pretvori u riječi.
Djeca često negativno etiketiraju vršnjake koji se razlikuju od njih ili im nisu simpatični, pa im mogu prišiti i nadimake kao što su „ćaknuti“, „plačko“ ili neku dugu čestu uvredu. Često prema vršnjacima razvijajamo predrasude jer ih ne poznamo dovoljno, ne želimo da komuniciramo s njima, ne razumijemo njihove probleme, poteškoće. Važno je da znamo da smo svi mi drugačiji jedni od drugih, ali da to nije razlog da odbacujemo jedni druge, već naprotiv treba upoznati osobu i prihvatiti je sa svim njenim vrlinama i manama.
Osim prihvatanja drugih, različitih od sebe, važno je i prihvatanje različitog mišljenja. Kako ne bi dolazilo do sukoba uzrokovanih neslaganjem u mišljenju, potrebno je da znamo kako je svaka osoba jedinstvena i kako postoje razlike u mišljenju. Važno je napomenuti da su odnosi s drugima i prihvatanje drugih, različitih od sebe, modaliteti ljudskog ponašanja kroz koje se iskazuju socijalne vještine.
Osvrnućemo se i na internet koji, kao najdostupniji medij, posljednjih godina otvara vrata da se lakše i brže komunicira, ali i da se lakše i brže plasiraju laži i uvrede, koristi lažno predstavljanje, zloupotrebljavaju osjećanja drugih.. Jedna od najozbiljnih negativnih pojava na internetu je govor mržnje, čiji je osnov različita vjerska, politička, seksualna, navijačka pripadnost i drugi oblici diskriminacije. Internet je pogodno mjesto za širenje neprihvatljivog govora, netolerancije, diskriminacije, agresije. Osobe se vode time da je lakše i sigurnije kritikovati u on-line svijetu, jer ih niko ne zna, često je anonimno, pa im to daje dodatnu motivaciju za širenje govora mržnje. Međutim, moramo da shvatimo da gašenjem kompjutera ne nestaje sve što smo radili u virtuelnom okruženju, ono što radimo i kako komuniciramo na internetu ima posljedice u realnom svijetu.
Da bi komunikacija bila uspješna jednu od bitnih uloga igra i tolerancija. ”Tolerancija je poštovanje, prihvatanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Tolerancija je harmonija u različitostima. Netolerancija – (netrpeljivost) je nedostatak poštovanja za tuđe navike i vjerovanja. Ogleda se u tome što neko nije voljan dopustiti drugima da djeluju na drugačiji način ili imaju drugačija mišljenja.
Govor mržnje ostavlja posljedice i na onog ko ga upućuje i na one kojima je upućen. Kada neko smatra da time što se on loše osjeća stiče pravo da to svoje osećanje svima pokazuje i da se tako „prazni”, on griješi. Ljudi koji šire mržnju svojim postupcima samo pogoršavaju odnose sa drugima, što za posljedicu ima da postaju još mrzovoljniji.
Rješenje može da leži u komunikaciji. U svakodnevnom životu postoje tri stila komunikacije koji se koriste zavisno od konkretne situacije, uključenih osoba i sl., a to su: pasivni, agresivni i asertivni stil.
Pasivni stil počiva na nedostatku poštovanja prema sebi, drugim osobama se ne otkrivaju vlastita osjećanja, želje i potrebe, koje zbog toga često ostaju nepodmirene i izazivaju ljutnju na druge i depresiju zbog nedostatka asertivnosti.
Agresivni stil dolazi do izražaja kada ljudi u interakciji po svaku cijenu žele dostići svoj cilj bez obzira na potrebe drugih. Ta osoba je dominantna, a istovremeno ističe slabosti druge osobe.
Asertivnost je vještina koja omogućuje da se izborimo za svoja prava (sposobnost iskrenog, jasnog, otvorenog i direktnog izražavanja vlastitih stavova) osiguravajući da se naše mišljenje i osjećanja uzmu u obzir, a pri tome se ne narušavaju prava drugih.
Bitno je da razvijamo komunikacijske vještine. Neke od njih su vještina primanja i shvatanja poruka drugih (aktivno slušanje), vještina davanja poruka (izražavanje – verbalno i neverbalno, kroz “ja poruke”), kao i da poznajemo i prihvatamo sebe, ali i druge, naročito različitosti među ljudima. Bitna je iskrenost u komunikaciji, sloboda izražavanja mišljenja, ali ne po svaku cijenu, odnosno treba voditi računa da ne ugrozimo prava druge osobe i da je ne povrijedimo iznošenjem našeg mišljenja.Kada govorimo moramo voditi računa o tome da govorimo tako da oni koji slušaju razumiju o čemu pričamo, govorimo onda kada imamo nešto za reći, govorimo jezikom svog sagovornika, ali nikad potcjenjivački, prilikom iznošenja svog mišljenja pazimo da ne povrijedimo drugu osobu i da ona naše riječi ne shvata kao uvredu. “Ja” poruke uključuju opis ponašanja druge osobe bez osuđivanja, izražavanje sopstvenih osjećaja, izricanje želja i potreba buduće akcije, tj.opis zašto je ponašanje druge osobe problem i šta želimo da se dogodi odnosno promijeni. Primjer ovih rečenica: Kada ti radiš…osjećam se…zato što…željela bih…Neki od prijedloga za poboljšanje aktivnog slušanja bili bi: uspostavljanje kontakta očima (drugi procjenjuju da ih slušamo ako ih gledamo u oči); potvrdno klimanje glavom i pokazivanje odgovarajućih izraza lica – pokazivanje zanimanja za ono što se govori; izbjegavanje radnji koje pokazuju nezainteresovanost – npr. gledanje na sat, u telefon, igranje olovkom i sl;
Jedan od veoma bitnih činilaca u procesu komunikacije jeste sposobnost da se stavimo u poziciju druge osobe, što nam pomaže da razumijemo druge, ali i da bolje razumijemo sami sebe.
Neke od zamki u koje možemo upasti tokom komunikacije: naređivanje, komandovanje (Npr: prestani da se žališ, to mora tako da se uradi i gotovo); upozoravanje, prijetnja (Npr: bolje bi ti bilo da slušaš šta ti se kaže); moralisanje, propovijedanje, navođenje raznih ”trebalo bi” (Npr: ti znaš da kada dođeš u školu, svoje lične probleme treba da ostaviš kod kuće, gdje im je i mjesto); savjetovanje, nuđenje rješenja (Npr: bolje rasporedi vrijeme, pa ćeš onda moći da završiš sve obaveze); argumentovanje (Npr: pogledajmo činjenice – ostalo ti je još samo mjesec dana do kraja godine); osuđivanje, kritikovanje (Npr: zašto si čekao toliko dugo da se gradivo nagomila?); etiketiranje (Npr: ti si ili velika lijenčuga, ili veoma nesiguran); interpretiranje, analiza (Npr: ti, u stvari, samo hoćeš da se izvučeš i da ništa ne radiš); ispitivanje, saslušavanje (Npr: misliš li da je zadatak bio toliko težak? Zašto si odustao? Zašto me nisi ranije pitao da ti pomognem?); povlačenje (Npr: Hajde da pričamo o nečemu prijatnijem!).
Jelena Vuletić Jukić