Udruženje psihologa Crne Gore (UPCG) realizuje u saradnji s Kancelarijom UNICEF u Crnoj Gori Program „Osnažimo se za ono što život nosi“- Program za psihološku podršku učenicima i nastavnicima.
Pandemija Covid 19 izazvala je brojne i neočekivane promjene u gotovo svim oblastima svakodnevnog funkcionisanja đece i odraslih, remeteći uobičajeni ritam života i rada. U tom kontekstu, obrazovni sistem u Crnoj Gori se brzo i bez odlaganja morao adaptirati na epidemiju Covid 19. Profesionalci u obrazovanju, prije svih nastavnici, su bili pod posebnom pažnjom – iako nazvano konceptom “učenja na daljinu” – gotovo da su postali sastavni dio funkcionisanja svake porodice (posredno i neposredno).
Stoga smo u UPCG htjeli da se ispita uticaj Covid 19 na rad psihologa u školi i dobije okvir podrške stručnim saradnicima, nastavnicima i đeci, utiče na stavove i svijest javnosti. U UPCG sproveli smo Analitičko istraživanje među psiholozima zaposlenim u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori. Sprvedena je analiza dokumentacionih izvora (Desk analiza) da bi osvijetlili: 1. položaj i status psihologa, 2. percepciju iskustva učenika, nastavnih i školskih psihologa tokom pandemije Covid 19, 3. potrebe u struke i nastavnog kadra, učenika, roditelja nakon iskustva s Covid 19.
Pozicija psihologa/pedagoga predstavlja važnu sponu između nastavnika, učenika, roditelja, uprave i od njihove otvorenosti, saradljivosti, prilagodljivosti, tolerancije, umješnosti umnogome zavisi uspješnost rješavanja problema. Pregledom legislative i strateških okvira i podataka u sistemu obrazovanja istaklo se da sve ustanove koje imaju više od 450 učenika, odnosno đece, imaju pravo na jednog izvršioca na radnom mjestu pedagoga ili psihologa, dok ustanove koje imaju više od 1.000 učenika, odnosno đece, imaju pravo na po jednog izvršioca na radnom mjestu pedagoga i radnom mjestu psihologa. Uopšteno, normativi su previsoki za broj đece po jednom stručnom saradniku. Rad psihologa u školi nije cijenjen onoliko koliko bi trebalo. Osim što je umanjena šansa da đeca u većim školama imaju psihloški okvir za rast u razvoj, ona u manjim, seoskim sredinama su palutno lišena tog prava, što vodi riziku od nejednakosti. Neke od prepreka u radu psihologa je preopterećnost poslovima, administracijom, predrasude koje opšta populacija ima prema struci. Nije u potpunosti funkcionalan mehanizam saradnje, koordinacije, usaglašenog, a time i efikasnog i efektivnog stručnog djelovanja psihologa koji rade u različitim sektorima (prosvjeta, dječija i socijalna, zdravstvena zaštita). Ne postoji institucionalna savjetodavno-strukovna podrška (MPNKS, ZzŠ), svodi se na pojedinačne, personalne kontakte, uz oslonjenost na sekciju pri UPCG. Neophodno je unapređenje statusa i psihološke prakse izmjenom zakona, normativa, protokola za rad, sistematizacijom radnih mjesta, promovisanjem struke, kao i omogućivanje ravnopravnosti za svu đecu kroz eliminisanje nejednakosti usljed nedostupnosti prava na psihološku podršku za svekuupan razvoj i lični rast. Nužno je praćenje i primjenjivanje inovacija iz oblasti psihologije, implementacija programa za mlade, roditelje, nastavnike…
Anketa i fokus grupe sprovedene među psiholozima pokazale su da je, uprkos problemima, pandemija unaprijedila informacijsko-tehnološku komunikaciju i učenika i nastavnika, fleksibilnost, kreativnost, spremnost svih na promjene – istakla se adaptibilnost. Nastavnici su bili prilično radno angažovani, ali i nijesu doživjeli intenzivno emocionalno sagorijevanje. Ovo stoga jer je cjelokupan sistem bio u kriznoj situaciji, pa se ne može upadljivo izdvajati samo ova struka.
Tokom Covid 19 pojavile su se veće potrebe za psihološkom pomoći i podrškom. Aktivnosti su se u potpunosti preorijentisale na online okruženje, pa je rad osmišljavan ad hoc i njegov kvalitet je bio uslovljen kreativnošću i vigilnošću samih psihologa. Kada se govori o potrebama koje je iskustvo Covid stvorilo ili istaklo u tom periodu rad je dominantno bio orijentisan na online pristup, rijetko je ostvarivan neposredan kontakt. Zbog skraćenja časova i potreba nastavnog procesa psiholozi su bili uskraćeni za realizaciju brojnih radionica u cilju rješavanja različitih problema. Podrška je najviše usmjerena na akademsko i funkcionisanje za učenje na daljinu. Nastavnici su prošli kroz stresan period, uglavnom imali radnu opterećenost, manje emocionalnu.
Najčešće zapažene posljedice su poput anksioznosti i depresivnih stanja kod odraslih, a kod đece u odnosu na ponašanje, socijalizaciju i emocionalno funkcionisanje. Sveukupno gledao, đeca imaju izazove u ponašanju i u socio-emocionalnom pogledu. Određena iskustva pokazuju da su neke skupine bile dodatno pogođene, posebno đeca koja žive u socio-ekonomski nepovoljnim prilikama, kao ranjiva kategorija, pa je usljed uticaja Covid 19 posebno došlo do njihove regresije u akademskom i psiho-socijalnom funkcionisanju. S povratkom u školske klupe evidentiran je veći broj obraćanja roditelja, koji su tražili stručnu pomoć psihologa zbog promjena u ponašanju đece, svih uzrasta. Roditelji sve više zapažaju promjene kod đece i očekuju i traže podršku. Javnost ima potrebu za psiho-socijalnom edukovanošću.
U narednom periodu smatramo da rad psihologa prioritetno treba da bude usmjeren na savjetodavni rad s učenicima, informativno-savjetodavno-instruktivni rad s nastavnicima, učešće u radu timova, na kreiranje programa za prevenciju i očuvanje mentalnog zdravlja učenika i nastavnog osoblja. Stvorila se potreba za novim pristupom u kombinaciji rada na traumi, krizi, sa dokazanim praksama u odnosu na iskustva Covid 19. Zbog svega navedeno preporuke u odnosu na koje se treba sistemski orijentisati i profesionalno prestrukturirati rad psihologa je da se poboljša njihov status i organizacija rada tako što ćenormative za angažovanje psihologa učiniti fleksibilnim – imaju pozitivne socio-ekonomske efekte zbog preventivne funkcije se smanjuju troškovi u zdravstvu i socijalnoj i dječijoj zaštiti. Osavremeniti program rada stručnih saradnika, zasnovano na novim pristupima, dokazima, potrebama, teorijama i praksi. U Zavodu za školstvo odrediti stručno lice, koje će se biti zaduženo za savjetodavnu, strukovnu podršku stručnim službama, uključujući posebnog savjetnika zaduženog za psihologe. UPCG uveliko radi na programu za Profesionalni razvoj psihologa u smjeru savjetodavnog rada i psihoterapijskih intervencija sa učenicima, roditeljima, nastavnicima (mentalno zdravlje, motivacija, prevladavanje krize, otpornost na stres).
Za đecu UPCG trenutno razvija model podrške i namjerava da ga stavi u funkciju septembra 2021. Osnov mu je Protokol koji se u svojoj formi fokusira na to da se iz ponašanja (primijenjenom analizom) identifikuje kako učenik funkcioniše u oblastima koje se odnose na njegove: a) Emocije; b) Reakcije, c) Interakciju, d) Komunikaciju, e) Kogniciju. U odnosu na to se definišu očekivane promjene, razvijaju mjere pedagoške i psihološke prirode. Podrazumijevaju individualnu podršku, manje i tematizovane grupne oblike rada ili radioničarsku formu u odnosu na adaptacione, socio-emocionalne i kompetencije za mentalnu dobrobit, tako da se u budućnosti uspješnije suočavaju sa izazovima.
Za nastavnike UPCG od septembra nudi informativni-edukativni materijal, indivudualne i grupne forme rada koji će se odnositi na rad na sebi (upravljanje stresom, komunikacija), rad s učenicima (razvojne karakteristike i potrebe, modeli i tehnike učenja i motivacije, prepoznavanje emocionalnih i ponašajnih izazova i postupanje prema njima).
Za roditelje UPCG radi na tome da se osmisli informativni-edukativni materijal koji će se odnositi na porodičnu dinamiku, pristup đeci u odnosu na iskustva krize (doživljene, potencijalne), Promjene u ponašanju kod đece, radne navike, prilagođavanje, socijalizacija itd.
U odnosu na opštu javnost i populacijuUPCG nuditematske sadržaje u formi tekstova, instruktivne, afirmativne i konstruktivne poruke u vezi sa postupanjem i kako se nositi sa psiho-socijalnim izazovima i posljedicama doživljene krize. Namjera UPCG je u pravcu da se promoviše psiho-socijalno zdravlje i uloga psihološke struke. Na ovaj način želimo da se postigne koliko god je moguće da se makar javno djelovanje prevaziđe institucionalna i sistemaska barijera usljed nedovoljno i neravnomjerno dostupne psihološke podrške i šanse za rast i razvoj.
Tamara Milić, predśednica UPCG